Nakon kratkih avantura sa avijacijom i Bob Dylanom, Scorcese se vraća svojoj prvoj ljubavi – organiziranom kriminalu. Ovoga puta Irci su glavni likovi u ovom filmu, koji je adaptacija hongkongškog klasika „Internal Affairs“. U centru svega je Jack Nicholson i njegov lik Costello, koji postavlja ton ovog filma kada Colina pita koja je razlika između policajaca i kriminalca.

Film se kroz cijelo svoje trajanje trudi ući u razmišljanje Billyja i Collina dok obojica pokušavaju riješiti problem sa iznenađujuće sličnih pozicija. Film naravno ima odličnu glumu. DiCaprio je očajni i izmučeni Csotigan, a Damon je zablistao u ulozi tvrdokornog te ponekad pompuoznog Collina. Nicholson je kao i inače, što znači da doslovno krade svaku scenu u kojoj se nalazi.

Šarmantan je čak i kada likovima raznosi mozgove po podu. Ovaj film mješavina je uistinu različitih žanrova – triler, akcija, drama, i još ponešto toga skupljeno u jedno. No, ono što je neočekivano jest pomalo lošiji svrštak, u kojem ne dolazi do željenog raspleta. No, bez obzira na kraj, film vrijedi pogledati zbog cjelokupnog „putovanja“. Scorcese je i dalje majstor, a ovo je njegova tipična čarolija na djelu.

Nakon svog ogromnog uspjeha sa filmom „Tko to tamo peva“, redatelj Slobodan Šijan ponovo se udružuje sa scenaristom Dušanom Kovačevićem i urnebesnim komičarima Pavlom Vuišićom i Danilom ‘Batom’ Stojkovićem, no ovoga puta u crnohumorističnom filmu „Maratonci trče počasni krug“, koji je za nijansu slabiji od prethodnika.

Valja posebno istaknuti uvodne scene, koje prikazuju stvarno ubojstvo jugoslovenskog kralja Aleksandra I. u Marseillesu u 1930-ima, što se čini pomalo bizarnim osim ako ovaj film nije prekrivena alegorija o raspadanju Jugoslavije (nakon što najstariji član obitelj Topalović, Pantelija, umre, obitelj se polako počinje raspadati te sve završava nasiljem, u kojem mladi junak Mirko odjednom postane heroj, slično kao što je to u „Kumu“ Michael).

Priča o obitelji grobarima je puna crnih šala, te podjeća na „Monthy Python“ ili „South Park“ – kao na primjer kada stari Pantelija umre i sam sebi ostavi svu ostavštinu, kada obitelj jede meso ispečeno u krematoriju, ili pak kada Laki slučajno autom pregazi čovjeka, izađe i pita se „Što ovaj radi na podu“.

Ovaj film po mnogima se smatra jednim od najboljih srpskih filmova svih vremena, no njegov svršetak ipak je pomalo pretenciozan. Iako ima mnogo genijalnih scena, nekima će jednostavno biti premorbidan.

Scenarist Marucs Dunstan – koji inače usko surađuje sa Patrickom Meltonom – zaradio je svoj novac radeći scenarije za serijale „Feast“ i „Saw“, a onda se okrenuo redateljsko-scenarističkom projektu u solidnom malenom horor filmu zvanom „The Collector“, koji je bio dovoljno uspješan da poluči nastavak, „The Collection“, no ipak od njega nije nastao čitavi serijal. Stoga je Dunstan odlučio glavnog glumca iz tih filmova, Josha Stewarta, ubaciti u ovaj ruralni noir triler, koji također motivski slijedi ova dva filma, u kojima „obični i pošteni“ kriminalci nalete na mnogo gore luđake.

Vojni veteran John (Josh Stewart) nevoljko radi za svog narko bosa u Mississippiju, ujaka Neila (Kenny Barr), te planira pobjeći sa svojom vjernom ženom Rosie (Alex Essoe), čim sakupe dovoljno novaca da pobjegnu od opasnog i čudovišnog Neila. Kada John opazi kontejner za smeće nasred ceste, on ga ljubazno vrati na svoje mjesto, a njegov dobroćudni susjed Troy (Bill Engvall) odluči doći do njega i počastiti ga sa nekoliko hladnih piva, te popričati sa njime. John postane pomalo nemiran kada mu ovaj kaže da je uočio neke sumnjive aktivnosti u njegovoj garaži, gdje John mijenja registarske pločice na autima u kojima dila drogu. No, kasnije, Rosie primjeti kako je Troy ubio čovjeka koji je pokušao pobjeći iz njegovog podruma, a kada Troy shvati da ga je ona primjetila, on dolazi po nju. Nakon toga, John se vrati doma i shvati da mu je žena nestala, a svi dokazi upućuju na njegovog susjeda.

Ovaj film ipak je više kaubojska krimi priča, u stilu nedavnih filmova „Blue Ruin“ i „Cold in July“, no ipak sa nešto više akcijskih scena i strave, bježanja i opasnosti, te ljudi koji se nalaze u očajnim situacijama i poduzimaju očajničke mjere. Film ima mnogo preokreta – neki od njih su predvidivi, dok druge nikako nećete moći dokučiti. No, ono što u filmu najbolje funkcionira je veoma čvrsta povezanost između dvoje glavnih likova. Također, Essoe je mnogo hrabrija heroina nego što je uobičajeno za dame u ovakvim filmovima, a Stewart je uistinu zablistao kao dobričina koji se našao u lošim poslovima.

Dunstan i Melton još iz svojih dana kada su radili na serijalu „Saw“, dobro znaju kako držati gledatelje na rubu živaca. Ima tu puno opasnih trenutaka – uključujući i borbu u plitkom grobu punom sirovog misterioznog mesa koja dovede do smrti lika koji je jedini bio dovoljno staložen da smiri situaciju, a također ćete naći i na puno situacija koje se nadovezuju na nešto sa početka, te time prigodno zatvaraju krug. Engvall, koji je inače tipični komedijaš, ovoga puta uspio se uozbiljiti i biti uistinu opasan u svojoj ulozi. U konačnici, ovo je jedan veoma napeti, inteligentni i tmurni triler koji je napravljen sa srcem, te smo sigurni da će svi fanovi takvih filmova zacijelo uživati u njemu.

„Killer Joe“ počinje sa Ginom Gershon koja otvara vrata svoje mobilne kućice odjevena samo u majicu i bez hlača, što zasmeta čovjeku koji je kucao na vrata, koji je njen polusin. Ovaj film niti u jednom trenutku nakon toga ne postaje niti malo sofisticiraniji, ali bome nitko od gledatelja to niti neće poželjeti. Režiran od strane veoma hrabrog redatelja Williama Friedkina („The Exorcist“, „Cruising“) i adaptiran od strane Tracyja Lettsa i njegove vlastite kazališne predstave, ovaj južnjačko-atmosferski, crno-humoristični, eksploatacijski krimić obožava svoje pohlepne likove i njihov idiotizam te psihoseksualnu poremećenost svoje potpuno uvrnute priče.

Chris Smith (Emile Hirsch), gore spomenuti polusin, došao je razgovarati sa svojim ocem, Anselom (Thomas Haden Church), koji niti sam baš nije neki produktivni član društva. Chris je veoma ljut na svoju majku – Anselovu bivšu ženu – jer je ona izgleda ukrala nešto njegovog kokaina. Osim toga, on treba isplatiti svoj kockarski dug lokalnom snagatoru i kamataru (Marc Macaulay). Anselov odgovor njegovom sinu kada ga ovaj zamoli da mu posudi 6,000 dolara glasi: „Bolje ti je da bježiš iz grada“. Očito se radi o jednoj veoma sentimentalnoj obitelji punoj razumijevanja i ljubavi, zar ne?

No, Chris ima ideju – ubiti svoju majku i pokupiti njen novac od životnog osiguranja, kojeg će dobiti njegova mlađa sestra, prikladno nazvana Dottie (Juno Temple). Ona je blesava djevica koja živi sa Anselom i njenom polumajkom Sharlom (Gina Gershon). Chris je saznao da postoji neki lik kojega zovu Killer Joe (Matthew McConaughey), koji je detektiv u Dalasu, a po noći radi kao profesionalni ubojica. No, Joe obično prima svoj novac unaprijed, ali pošto Chris to nije u mogućnost napraviti, on predlaže nešto drugo kao osiguranje – njegovu sestru Dottie.

Dovoljno je reći da se priča nakon ovoga veoma zakomplicira. McConaughey, koji je ovoga puta očigledno pokrenuo neke glumačke mišiće koje već dugo vremena nismo vidjeli kod njega, uistinu je očaravajuć u ulozi izuzetno sablasno-smiješnog lika iz naslova filma – njegova doza smirenosti i uglađenosti u ogromnom je kontrastu sa prljavim bijelim smećem koje predstavljaju njegovi novi klijenti. No, cijela glumačka ekipa veoma je entuzijastična i dobro su odradili svoj posao, te će vas zasigurno nasmijati, šokirati i zgaditi vam život, a ponekad i svo troje odjednom. Ali najveća zvijezda filma svakako je Lettsova nevjerojatna tragikomična priča koju jednostavno morate pogledati da bi se uvjerili u njenu kvalitetu.

Uskoro…

Nisu svi dobri filmovi jedni od onih od kojih ćete imati osjećaj topline oko srca. Neki će vas ostaviti potpuno razapetima, te ćete se nakon njihovog gledanja osjećati užasno. Ovaj film jedan je od takvih. Ono što je izuzetno teško za gledati u filmu su Nortnove scene govora mržnje, koje su pune hladne logike i statistike te je lako vidjeti kako ljudi mogu postati takvima kao što je on.

Srećom, njegove eksplozije ljutnje također pokazuju da se njegovi argumenti temelje na dvostrukom standardu. No, najironičnije je što smo navikli vjerovati Nortonu, pošto je u drugim filmovima uvijek dobar lik kojem možemo vjerovati, no ovoga puta napravio je potpuni zaokret i postao lik kojeg smo prisiljeni mrziti. Njegov život na kraju se ipak okrene, te iako ne možemo u potpunosti zaboraviti sve što je napravio, možemo mu barem malo oprostiti, ako zbog ničeg drugog, barem zato što se sada trudi popraviti stvari.

Režija Tonya Kayea je prilično podcijenjena. Njegova tehnika prikazivanja sadašnjih scena u boji, a flashbacka u crno-bijeloj tehnici pruža odličan kontrast, te osjećaj neizbježne propasti za scene u prošlosti. Ako i poruka filma u trenutcima postane malo didaktična, ili priča malo neuravnotežena, ovom filmu to se može oprostiti. Nakon što pogledati cijeli film, shvatit ćete da je morao biti upravo takav, i da dodatni rezovi jednostavno ne bi mogli u potpunosti prenijeti sve emocije koje ovaj film nudi.

Ovo je definitivno jedan od najtežih filmova za gledanje. Nitko iz njega ne izađe bez ožiljaka. Niti bijelci, niti crnci, niti sudstvo, a bogami niti gledatelj. Ako nemate želudac za filmove koji bi mogli promjeniti način na koji gledate na neke stvari, bolje izbjegavajte gledanje ovog. No, ako želite vidjeti kako to izgleda kad vam film preuzme cijelu dušu, onda je ovo definitivno film za vas.

„Road to Perdition“ je film u kojem se svi elementi spajaju toliko organski da ne možete zamisliti kako bi uspio bez ijednog svojg dijela. Nazvati ga tipičnim Tom Hanks filmom ne bi bilo pravedno prema redatelju, scenaristu, snimateljima i sporednim glumcima. A nazvati ga tipičnim Sam Mendes filmom, u čast redatelju, ne bi bilo fer prima svima drugima. Ovaj film mogao se osloniti na bilo koji svoj adut i dopustiti manje talentiranim ljudima da odrade svoj dio posla, no umjesto toga on se trudio, i postigao, izvrsnost u skoro svakom svojem dijelu, te je zasigurno jedan od najboljih filmova godine.

Netko u filmu kaže: „Sinovi su rođeni kako bi stvarali probleme svojim očevima“, a ovaj film je upravo priča o odnosu oca i sina. Ono što Michael Sullivan želi više od bilo čega na svijetu jest da njegov sin ne krene njegovim stopama. A ono što želi njegov sin je odobravanje svog oca. Ovo je tek drugi Mendesov film, nakon „American Beauty“, no već plijeni pažnju. Njegov rad je gladak i pažljiv, te obožava suptilnost.

Ovoga puta redatelj je mudro odlučio ponovno surađivatii sa nekim ljudima iz „American Beauty“ – Thomasom Newmanom, koji je skladao sablasnu irsku glazbu, i Conradom L. Hallom, čija je kinematografija naprost remek-djelo. Sve je savršeno kadrirano i odlično fotografirano, a kao što je slučaj i sa mnogim drugim odličnim filmovima, i ovoga je podjednako užitak gledati i slušati.

Toma Hanksa već smo navikli gledati kako daje briljantne nastupe, stoga niti ovoga puta nismo iznenađeni. On svojim očima može odglumiti više nego što većina glumaca može cijelim svojim tijelom. Os sporednih glumaca istaknuli bismo Judea Lawa i Stanleya Tuccija, te posebice mladog Tylera Hoechlina koji je imao veoma težak zadatak i odradio ga je fenomenalno. U konačnici, ovaj film je pravi primjer izvrnosti, te dokazuje da iz mnogo truda, rada i pažnje proizlaze uistinu impresivna djela.

„Sin City“ film je temeljen na stripovima Franka Millera. Za one koji ne znaju, on je također zaslužan za novog, mračnijeg Batmana i Daredevila, a njegov stil zrači film noirom i realističnim pristupom.

Sam grad Sin City je kao mračna strana New Yorka puta sto. To je veoma mračno i strašno mjesto, gdje je pošteni policajac ugrožena vrsta, prostitutke vladaju dijelom grada, a visoko pozicionirani svećenici i političari su male bebe prema Saddamu Huseinu. Film je zapravo neka vrsta trilogije, pošto slijedi priču tri različita lika – Marva (Mickey Rourke), Johna Hartigana (Bruce Willis) i Dwighta (Clive Owen). Te tri priče gotovo nikako nisu povezane, osim što se odvijaju u istom gradu, i svugdje prevladava korupcija onih na visokim pozicijama.

Film je sniman u crno-bijeloj tehnici, sa pojedinim bojama prikazanim tu i tamo – usne žene, njene oči, a ponekad i krv. Ponekad nije jasno zašto se u pojedinim scenama pojavljivala boja, a zašto pak u drugima ne. Na sličan način, morat ćete prihvatiti čudan način na koji glavni likovi prepričavaju svoje priče, koji kao da je izašao iz 1940. – možda će vam se na prvi mah učiniti da se radi o parodiji, jer je mnogo rečenica uistinu pretjerano. Također, voljeli bismo da su tri priče međusobno bile više povezane, ili da je fokus bio samo na jednoj od tri priče.

Što se tiče glumaca, svi su odlični, iako neke vjerojatno nećete moći prepoznati zbog količine šminke i prostetike koju imaju na sebi. Mickey Rourke pružio je super nastup u ulozi Marva, kao i Clive Owen u ulozi Dwighta i Bruce Willis u ulozi Hartigana, no posebno valja istaknuti Elijah Wooda koji je uistinu veoma sablasan i stravičan u ovom filmu. U konačnici, ako nemate problem sa ogromnom količinom nasilja i golotinje, sa umjetničke strane film je veoma kreaitvan i drugačiji, poput Picassa – neki ga jednostavno neće shvatiti, dok će ga drugi obožavati.

Nećemo se zavravati i praviti se da se svi sjećamo prvog dijela ovog filma. On je bio jedan od onih filmova u siječnju u kojima je Jason Statham uvijek imao glavnu ulogu lika koji se sa svima tuče i ubija ljude. Nažalost, taj film nije čak niti bio jedan od boljih takvih primjera, inače bismo ga se barem malo sjećali.

Upravo zbog toga, čudno je kako je taj film uopće dobio svoj nastavak, no nećemo sada previše razmišljati o tome. „Mechanic: Resurrection“ nije nimalo loš kada se fokusira na Stathamovog lika, elitnog ubojicu Arthura Bishopa, i na ono što on najbolje čini – planiranje i provedba ubojstava koji moraju izledati kao nesreće. Bilo da se pentra po ogromnom neboderu ili namjerno odlazi u zatvor kako bi bio bliže svojoj žrtvi – a onda iz njega bježi uz pomoć kreme koja odbija morske pse – Stathamova opaka persona i volja da napravi bilo kakvu glupost ono su što ga čine odličnim akcijskim junakom.

Problem je, naravno, u tome što sve te odlične akcijske scene obuhvaća priča, a ona je nažalost samo dno dna. Scenarij je napisan od strane novaka Philipa Shelbyja i Tonyja Moshera, a redatelj je Dennis Gansel, koji je u ovom filmu daleko od svoje veoma dirljive drame o mladim Nacistima „Before the Fall“. Bishop, u mirovini i u skrivanju u Riu, biva uvučen u svoj bivši život od strane dilera oružja Crainea (Sam Hazeldine), koji pokušava istrijebiti svoju konkurenciju. Craine kao mamac za Bishopa postavi predivnu djevojku Ginu (Jessica Alba), te čeka da se on zaljubi u nju kako bi ju mogao iskoristiti za ucjenu. No, Bishop i Gina shvate koji je Craineov plan, te se odluče lažno zaljubiti kako bi njegovi špijuni donijeli krivi zaključak, a onda… pogađate… oni se zaljube i za stvarno, što pobija cijeli njihov plan i olakšava Craineu situaciju – on otme Ginu i zaprijeti Bishopu da će ju ubiti ako ovaj ne učini sve što se od njega traži.

Otprilike od 70. minute trajanja filma, Tommy Lee Jones pojavi se u ulozi jednog od Crainovih konkurenata u dilanju oružja, davajući tako lažnu nadu da će stvari postati barem malo više zanimljive. No, nemojte nasjesti na to, Jones je ovdje potpuno neoduševljen, a Statham standardan, kao i inače. Ipak, ako ste baš veliki obožavatelj ovog britanskog akcijskog junaka, ovaj film moći će vam pružiti ponešto zabave, no svejedno se nadamo da će ubuduće Statham dobivati bolje ponude, jer ih definitivno zaslužuje.

Ovaj film, kao i mnogi drugi akcijski trileri, slijedi tipičnu formulu: akcijska scena, nešto drugo, akcijska scena, nešto drugo. Akcijske scene generalno su veoma dobro napravljene, no ne vode ničem konkretnom niti razvijaju priču. Niti jedna sekvenca u filmu nije više ili manje uzbudljiva od neke druge, a rizik za glavnog lika nikada ne postaje veći – tokom cijelog filma za njim tragaju, a nakon toga slijedi finale, i to je to.

Matt Damon glumi Jasona Bournea, CIA ubojicu koji se nađe upucan i ostavljen da umre na brodu u Sredozemlju. Ima amneziju, te mora slijediti tragove kako bi saznao bilo što o sebi. No, njegove vještine nisu zaboravljene. On se instinktivno zna tući, špijunirati i manevrirati kao profesionalac, a to ga veoma mnogo brine. Pošto ovakvi filmovi najčešće moraju imati partnera, za Bournea je to Marie (Franka Potente), Njemica koja nema sreće u životu, te koja mu pomogne da pobjegne od ljudi koji ga žele ubiti. Naravno, njih dvoje naposlijetku završe i u romantičnoj vezi.

Režiran od strane Douga Limana („Go“, „Swingers“) i adaptiran na temelju romana Roberta Ludluma od strane Tonyja Gilroya, „The Bourne Identity“ je film koji nema kamo ići. Rekonstruirajući svoj život, Bourne uspije saznati nekoliko sitnih detalja o sebi i svojoj karijeri, što znači da ne može imati nikakve planove, reakcije ili druge zanimljive stvari. S druge strane, gledatelji će saznati mnogo više toga o Bourneu, zahvaljujući scenama sa CIA agentima, koje predvodi Chris Cooper. Sa svim tim informacijama, nećete imati dovoljno vremena da razmislite o njima kako spada, jer se novi dio slagalice pojavljuje svakih par sekundi.

Ipak, Matt Damon veoma je dobar u ulozi akcijskog junaka, a ovaj film poslužio je samo kao uvod u kasnije mega-popularan serijal filmova o Bourneu, stoga je retroaktivno jasno zašto je bio ovakav kakav je. Da je bio film sam za sebe, bio bi veoma zbunjujuć i očajno loš, no sa svojim nastavcima čini odličan serijal kojeg možemo preporučiti svim ljubiteljima modernih akcijskih trilera.

Neki gledatelji mogli bi inicijalno otpisati ovaj film kao jednu manje uzbudljivu verziju „Takena“, u kojem otac neće stati sve dok ne pronađe svoje oteto dijete. No, Villeneuveov film stavlja mnogo veći naglasak na izbore i raspad likova nego koreografiju tučnjava. Ovo je izuzetno mračan film koji istražuje horor nestanka djeteta sa različitih perspektiva – ne samo očeve.

Iako će gledatelji, pogotovo oni koji se potrude, moći riješiti misterij mnogo prije glavnih likova, drama filma nikada neće zbog toga biti slabija. Guzikowski je kreirao ogroman labirint pun fascinantnih i uvjerljivih likova, a unatoč trajanju od 153 minute, gotovo svaka scena u filmu je bitna za priču i veoma intrigantna za gledatelje.

Nastupi glumaca ovaj film podižu za nekoliko razina. Jackman još jednom dokazuje da je savršeno sposoban igrati bilo koju ulogu, a ne samo Wolverinea. On pruža veoma emotivan nastup, te je uistinu napravio lika koji je na samoj granici između sramotnog i empatičnog. Unatoč izvrsnom nastupu Jackmana, Jake Gyllenhaal u ulozi detektiva Lokija je onaj koji će mnogim gledatljima biti najdraži glumac ovog filma. Njegov lik je instrumentalan u navođenju publike kroz istragu, a Gyllenhaal svom liku daje mnoštvo sitnih suptilnosti koje ga čine drugačijim od sličnih „dobrih policajaca“ koje smo navikli gledati.

Iako je film veoma realan i prizemljen, valja napomenuti da je nekoliko scena ipak malo pretjerano, te ćete morati imati malo tolerancije prema nekim postupcima koje određeni likovi rade. No, čak i u takvim scenama gdje priča padne u nešto poznatije vode, nastupi glumaca održavaju dramu na nivou. Ako volite malo mračniji pogled na ljudsko ponašanje izazvano jednim od najgorih kriminalnih djela, ovo je definitivno film koji biste trebali pogledati. Svi fanovi akcije nažalost neće imati mnogo toga po svom ukusu u ovom filmu, no oni koji vole triler i dramu uživat će u svakoj minuti „Prisonersa“.

Charlize Theron na sceni se pojavila 1996.g. sa malim ulogama u filmovima „That Thing You Do“ i „2 Days in the Valley“. Nakon toga je glumila u još mnogo filmova, no niti u jednom nije ostavila neki poseban trag. No, ovaj film to je napokon promjenio.

Ona nije samo glumila Aileen Wuornos, serijsku ubojicu i prostitutku koja je ubila sedmoricu muškaraca u Floridi tokom osamdesetih. Ona je doslovno postala ta žena. Svaka sekunda njenog nastupa potpuno je uvjerljiva, kao i svaki njen pokret, riječ te svaki očajan čin koji proizlazi iz usamljenosti ili straha. Ovo je jedan od najuvjerlljivijih i najboljih nastupa ikad viđenih u filmu.

Priča ovog filma, kojeg je režirao i napisao Patty Jenkins, temeljena je na istini, no prevedena na film ima potencijala veoma lako postati loša. Aileen, prostitutka iz okolice Daytone, je na rubu samoubojstva kada u kafiću nabasa na Selby (Christina Ricci), djevojku koju je njen otac tamo poslao kako bi ju spasio od lezbijskog života, no to mu baš i nije uspjelo. Aileen nije gay, ali od muškaraca ima samo financijsku korist, stoga dopusti Selby da ju počasti pićem, te se njih dvije sprijatelje. Iz toga se razvije romansa, njih dvije odluče pobjeći, no treba im novac, te se Aileen i dalje nastavi baviti prostitucijom.

U jednom trenutku bijesa, ona ubije svog klijenta te pokrade njegov novac i auto. To dovodi do mračne spirale koja nas prati ostatak filma, a redatelju Jenkinsu možemo se samo diviti redatelju što niti u jednom trenutku ne osuđuje niti demonizira Aileeen. Christina Ricci, iako nije niti do koljena Theron, pruža veoma dobar nastup, te daje još jedan sloj težine filmu. Osim njih, vrijedi spomenuti Brucea Derna koji je također dobar u ulozi Aileeninog prijatelja konobara. Naposlijetku, iako je film mogao biti veoma loš, spašava ga uistinu fenomenalan nastup Charlize Theron kojeg apsolutno svi moraju pogledati.

Iznenađujuće dobra i zanimljiva drama, „Undisputed“ pokazuje kako dobro režiranje i naglasak na kvalitetu umjesto samo stila može premostiti prilično lošu priču i svejedno zainteresirati gledatelje.

U dobu kada su svi filmovi puni blještavila specijalnih efekata ili su pak s druge strane potpuno umjetnički nastrojeni, redatelj Walter Hill pruža nam jednostavnu karakternu dramu u zatvoru, napravljenu na prilično direktan, pa čak i minimalistički način. Fokus je cijelo vrijeme na dva lika i nadolazeću borbu između njih, sa gotovo nikakvim drugim sporednim pričama. Ovo čini tempo filma veoma glatkim, akciju zanimljivom, a uz to nudi i dublji pogled u svoje likove. Sa dvojicom glavnih likova zasigurno ćete se moći poistovjetiti, te ćete cijelo vrijeme biti uz njih. Osim toga, film ne prikazuje potpuno jasno tko je dobar, a tko loš, što znači da u posljednjoj borbi nećete moći imati čistog favorita.

Negativna strana toga jest da visuali baš i nisu nešto impresivni. Scenarij je u rangu TV filma, a neke scene uistinu su natrpane ofucanim zatvorskim klišejima. No, tu i tamo može se uočiti poneki trenutak mračne satire, a nastupi glumaca su veoma snažni. Wesley Snipes prilično je odmjeren u svom nastupu, te nikada ne pretjeruje, dok je Ving Rhames čisto utjelovljenje mačoizma. Sporedni glumci su također veoma dobri, osim možda Petera Falka koji je ipak malo pretjerao sa svojim nastupom.

Akcija je odlično snimljena, na način da iako niste fan boksa, moći ćete pratiti što se zbiva tokom borbe. Ishod posljednje bitke lako ćete moći predvidjeti od samog početka, no ono što slijedi na kraju zasigurno će vas iznenaditi, pogotovo nakon što upoznate ova dva lika tokom proteklih sat vremena. U konačnici možemo reći da je Walter Hill napravio jedan kvalitetan boksaški film, koji iako ne donosi ništa novo, svejedno je prilično dobra drama koja će vas dobro zabaviti tokom svog 90-minutnog trajanja.

Ako do sada niste znali što su „firme“, ovaj film to će vam objasniti kroz oči Matta Bucknera (Elijah Wood), američkog studenta novinarstva koji, nakon što je nepravedno izbačen iz Harvarda, ode u London kako bi živio sa svojom sestrom (Claire Forlani) i njenim mužem Steveom (Marc Warren). Steveov brat Pete (Charlie Hunman) je čistokrvni nogometni huligan, te vođa „firme“ West Ham Uniteda.

Firme su skupine pijanaca koji cijeli dan sjede u pubu i predstavljaju moćnu snagu na samim utakmicama. Oni ne gnjave nedužne prolaznike, ali će se vrlo rado potući sa firmama protivničkih ekipa. Ne moramo vam niti reći kako je taj koncept potpuno nepojmljiv Amerikancu Mattu, kojeg glumi Elijah Wood. No, Peteu se on dopadne, kao i ostatku Green Street Elite (to je ime njihove firme), te oni s vremenom prijeđu preko činjenice da je on Amerikanac i prihvate ga kao jednog od njih.

I tako Matt biva uvučen u svijet grubosti i krvi: on doživi svoju prvu tučnjavu, te nakon nekog vremena postane naviknut na takav stil života, što mu vrati samopouzdanje i počne se osjećati mnogo sretnijim nego ikada do sada. Njegov odstranjeni otac (Henry Goodman) nagovara ga da se vrati pisanju, no Matta to više ne zanima. On obožava svoj novi, nasilni stil života.

Scenarij –  napisan od strane Lexi Alexander, Dougeija Brimsona i Josha Shelova – ima ponešto slabih dijelova, najviše u pogledu dijaloga, te nekoliko pretencioznih scena koje se doimaju prilično ofucane. No, scene tučnjava su odlično koreografirane, te snimane na način kojim se dodatno ističu njihovi krvavi, često veoma grafički detalji. Zbog same svoje tematike, film definitivno nije za svakoga, ali oni koji ga odluče prihvatiti otvorenog uma, zasigurno će u njemu pronaći nešto što će ih natjerati na razmišljanje.

Publika je od samog početka bila skeptična u vezi ovog filma, i to zbog dobrih razloga – ovo je filmska adaptacija video igre, sa relativno mlakom pričom koja bez sumnje želi zaraditi nešto novaca na temelju uspjeha serijala „Fast and Furious“. Samo na temelju toga, lako bi bilo otpisati ovaj film kao običnu mamiparu, no u konačnici ovaj film redatelja Scotta Waugha dovoljno se razlikuje od ostalih da bude vrijedan gledanja.

Priča „Need for Speeda“ posuđuje elemente iz video igara, no nije konkretna adaptacija niti jednog specifičnog izdanja. Umjesto toga, skripta napisana od strane Georga i Johna Gatinsa je veoma jednostavna priča o nepravdi i osveti – smještena u svijetu gdje junaci mogu svoje probleme riješiti utrkama automobila kroz napučene ulice. Situacija je pomalo smiješna, no Gatinsi uspješno nadoknađuju tu činjenicu sa mnogim odličnim akcijskim scenama i simpatičnim likovima.

Aaron Paul, usprkos prosječnoj skripti, uspijeva podići nivo ovog filma, glumeći svog lika Tobeya sa mnogo šarma i osjećaja. Također, nema problema sa time da nije uvijek u prvom planu, već i svojim kolegama dozvoljava da tu i tamo zablistaju. Sporedni glumci su prilično dobri, a posebno valja istaknuti Scotta Mscudija u ulozi Bennya koji krade gotovo svaku scenu u kojoj se nađe.

Uz glumce, glavne zvijezde ovog filma su autobomili. Auto-moto entuzijasti neće biti razočarani kada vide neke od luksuznih automobila poput Ford Mustang GT 2015, Saleen S7, ili Lamborghini Sesto Elemento. A redatelj veoma dobro prikazuje surovu snagu ovih mašina sa odličnim vizualima i zvukom. Također, sve scene utrka su stvarne, bez kompjuterskih efekata, što daje veliku razinu autentičnosti filmu. Sve u svemu, iako je priča na momente pretjerana, te ćete u nekim trenucima zasigurno kolutati očima, solidan miks zabavnih likova i odličnih sekvenci utrkivanja pružit će fanovima automobila i akcijskih filmova veoma dobru avanturu vrijednu gledanja.

Uskoro…

Uskoro…